Divlja ja, stisnuta u saku razuma, ne da bih se ukrotila, vec da bih naucila kad da eksplodiram i kad je potrebno da ''pogadjam'' istinom.
Moj Merkur nije samo rec, on je ogledalo moje senke. Kroz njega govorim jezik duse, ali kroz onaj koji svet razume. Da bih mogla da budem most, medju onima sto cute i onima sto slusaju samo sebe.
Moj severni cvor je trag u pesku. Pokazuje mi gde da idem kad se bojim, kad da bezim, kad mislim da je lakse cutati. On mi sapuce da Sluzba je svetost. ''Pomozi, razumi, isceli.'' - To sam ja.
Moje srce nosi oklop, ali unutar tog oklopa, ljubav je svetinja. Ja volim tiho, celim bicem, trazeci vernost u postupcima, ne u recima. Saturn me je naucio da cekam, ali i da ne pristajem na pola.
Nosim svoju zenstvenost kao mantru, ne kao krik. Nosim mudrost iz rana, ne iz knjiga. Zato ne trazim slavu, vec istinu. Ne svetla reflektora, vec svetlost duse. I kad me pitaju ko sam - ne dam im odgovor.
Samo se nasmesim i pustim ih da me osete.
Jer ja sam ona koja ispravlja niti. Koja nosi haos da bi donela red. Koja pamti sta su drugi zaboravili. Koja voli i kada nije voljena.
Koja ostaje - da bi promenila sve.
Ovo je moj sveti manifest, pred vama najmiliji. Tkan od zvezda, snova, senki i suza.
A moja poruka, svima vama koji me pratite je : Srce uvek pre zna, nego sto um progovori.
Grlim! <3
Comments
Post a Comment
Ostavi komentar. Hvala