Odrasla je na tromeđi reka. Tromeđi koja
je spajala, baš kao i razdvajala tri različite kulture i religije. Još kao dete je u svaku reku kraj
koje je koračala ubacivala po neki kamenčić, sa
obećanjem: ,,Doći ću vam ponovo. ne zaboravite me! Uvek
me podsetite da tu sam baš stajala, i u lepoti
vašoj svoju ogledala.''
Bila je neobična devojčica. Uvek zamišljena,
po malo usamljena, od društva odbačena. Nije da
deca nisu želela da se druže sa njom, već ih je
plašila svojom analizom vazduha koji su disali.
Gde god da su išli, ona bi jednim udahom opisala
kompletni sastav vazduha i da li je dobro da tu
i dalje se igraju ili ne. Pričala im je uvek o onome što
njeno oko vidi, i srce oseća, i slušali su
je kako samo deca sa pažnjom umeju, ali i bojali
se. U stvari, nisu deca ta koja nisu želela njenu
blizinu, već njihovi roditelji. Svi su poznavali
njenu porodicu. Odudarala je od sredine. Nigde
se nije uklapala, od svega odstupala.
Njeni roditelji bili su rođeni ekstrasensi i
bioenergetičari, koji svuda behu pozivani, ali
nigde priznati i prihvaćeni. Često su putovali.
Nju su očuvale razne dadilje koje je njena majka
po svetu birala i dovodila ih kod svoje devojčice.
Nije njoj nedostajalo ni pažnje, ni ljubavi. Za razumevanje nije marila, a vremenom ni što su je
deca sve više izbegavala.
Kao usamljenik sama je hodala pustim ulicama, smeškajući se slučajnim prolaznicima. I za
čudo, uvek bi joj neko prišao, ili je iz daleka osmotrio i pozdravio.
Klikni na link : Magazin Veštičja Revija
Uvek je osmehe upućivala.
Uvek je nešto šaputala, dok su deca o njoj govorila da je ona devojčica sa posebnim potrebama.
Nije dugo razumela šta to zapravo znači, kad
je sa njom sve u redu. U četvrtoj godini je prohodala, iako su prognoze bile da nikada neće,
ali je već u 6 god. izabrana za značajnu ulogu
jednog poznatog pozorišta. Ispred nje je blistala
karijera! Samo njeno prisustvo punilo je salu
pozorišta, i ona je dobijala gromoglasne aplauze
i pohvale! Govorili su da će jednog dana sigurno biti poznata glumica!
A ona... ona je samo
glumila sebe.
Sve uloge koje je dobijala bile
su delić njenih zamisli i verovanja. Sebe nije
doživljavala kao glumicu, a još manje poznatu
ličnost na crvenom tepihu. Nju su reke kupale,
i vlasje joj češljale. Međ hiljadu ljudi bila je
usamljenik, tih i samotni, a zapravo živela je u
svom svetu, i u svojoj čaroliji. Ništa manje realnoj od njihove realnosti.
Vremenom ni šaputanja slučajnih prolaznika je nisu doticala. Uporno je svojom stazom
hodala, ulazeći baš svuda gde mira ima. U svaki
hram, i na svaki prag moći. Podizala je ruke visoko, i sa takvim mirom gledala u nebo, blaženo.
A umela je i od samog kamena da stvori prijatelja
i pomoćnika. Poznavala je svaku travku, i svaki
grm kraj kojeg bi prošla. Uvek je govorila:
,,U šumu nikada u gnevu ne idi! Ne idi, ako ti
je život mio.
U šumi žive bića koja ćeš osećanjem
svojim, i mislima svojim prizvati. Ako gnevna
budeš, u gnevu ćeš ih dozvati, pa ne očekuj dobro.
Dok, ako budeš sa ljubavljom stazom hodala, same vile će ti veverice slati da ih nahraniš,
i pomaziš. Ima li veće radosti od te? Gnomima
pečurke ostavi, i jagodice šumske. Od svoga pola
odvoji i kraj starog hrasta ostavi. I dirati te neće.
A možda nekom od njih i simpatije pridobiješ, pa
te kao verni prijatelj počne da prati. Veruj mi,
blagoslov je to.
Prijatelja dobijaš po duhu svom,
samo to neka ti uvek bude na pameti.
Gnomi su
čudnovata bića, snagu će ti iskušavati i možda
snove mučiti a tebe po danu proganjati. Ali ne
boj se, radosti se prizovi, i cvećem glavu pokri.
Neka spoznaju da jedna si od njih, samo snažnija
i vredna poštovanja; i imaćeš prijatelja doveka.
U dobru i zlu.’’
Te njene reči strašan grohot podsmeha je
pratio. Govorili su: ili je poludela od samoće,
ili ima neverovatno bujnu maštu!
Njene savete
niko ozbiljno nije shvatao. Ali ne može se reći
da vremenom sve više svojom ,,maštom” nije
izazivala divljenje.
U pozorištu je napredovala
do neslućenih visina, obzirom da je bila bez pripadnosti ijednoj bilo nacionalnoj, bilo religioznoj
grupi. Talenat niko da ospori nije mogao, a ni prihod koji je njeno prisustvo pozorištu donosilo.
Međutim, njeni roditelji su odlučili da se odsele.
Iako su stotine ljudi na noge podigli, i pomagali
i lečili, za njih mesta u društvu, ni novca za hleb nije bilo.
Umesto večere, i vrućeg hleba, molitve
na svoj način izrečene, međusobno su delili. I nisu
bili gladni. Ni duha, ni hleba. Samo je bilo vreme
da nastave put dalje. Ostavili su sve za sobom,
jer sem duha svog, drugo nisu ni imali za poneti.
Ništa dovoljno vredno nije bilo da bi im otežavalo
Put. A ona, imala je još nekog kog je povela sa
sobom.
Neke prijatelje nikad ne napuštaš, jer ti
je duša postajala jedno sa njihovom. Od nekih
se sećanja nikad stvarno ne rastaneš, jer Jedno
si biće sa njima, i u dobru i u zlu.
Delim sa tobom ovo moje parče hleba, radošču natopljenom,
neveštim rukama umešenim. Lice su moje reke
umile, i ruke su moje u kamenu svoj otisak ostavile.
Puštam te mili moj, da u domu mom svoji mir
pronađeš. I puštam te, mili moj prijatelju, da sam
svoj Put izabereš.
U pozorište više nikada nije kročila. U
društvu nikada nije bila prihvaćena. Ipak, pred
njenim pragom, na nekim drugim daskama, iz
sveta vidljivog i nevidljivog, bića, stoje i čekaju.
Čekaju, da ih primi i svojom radošću oplemeni.
Čekaju da im svoj savet da...
Klikni na link : Pročitaj tekstove o magiji u magazinu
Zatvaram krug. Uzdahom gasim sveću.
Trepere sene pod pogledom mojim, baš kao
i moje srce dok dišem vazduh kojim i ti dišeš. I
biram misli dok ih i ti biraš, i osećam baš ono, što
osećaš i ti.
U dobru i zlu, mili moj, po volji i radosti. U
svet nikada gnevna ne idi! Jer ne zaboravi, gde
god da kročiš, svoje osećaje i svoje misli donosiš.
Gde god da ideš, nekoga dozivaš. Po tvome duhu
sudbina te nosi. Budi slobodna, i slobodu daj.
Svet je gusta šuma, al ne boj se! Od svega što
imaš, polovinu, ispod hrasta ostavi....





Comments
Post a Comment
Ostavi komentar. Hvala