Nema tog vremena, ni bola, ni stradanja koje ja ne bih mogla da razumem. Svacega sam se nagledala, i svakoga saslusala. U meni struji daleka proslost, isto kao da je danas, ovoga minuta!
U sebi nosim secanja predaka. Odjeka odgovornosti, jos od dede, i zavete duznosti. Ne mogu ni sa cim, i ni sa kim lako. Jer zivot nije lak i treba ga ozbiljno shvatiti.
Shvatila sam da mi je duznost biti cuvarka porodicnih temelja, i da cu nastaviti sa gradnjom gde su moji preci stali.
Nista me nije preskocilo.
Nista ni palo sa neba.
Zato razumem kad mi govore, sta ih uistinu muci. Kao da sebe gledam, a to je njihovo breme.
Bar bi tako trebalo biti.
Ne moram ja poneti svacije.
Svet ne prasta suze.
Slabost da se pokaze, pa taman da se 'mre istog momenta.
A ceznja?... A snovi?...Ne kupam se ja u ruzicastim zracima zore. Nije to za mene.
A ko kaze da za postojanje osecanja mora biti vatrometa i buke?
Telo je snazno ako je kadro da prezivi zimu...
Ako osecanja ne prezive oluje zaledjenih planina, zar su dostojna coveka i njegove ljubavi? Ili mene, i moje?
Ne obracaj mi se ako ne zidas kulu od temelja.
Nit trazi da ti zaklon budem, ako si vetar.
Olupaces se o nedra moja, pre nego sto sunce izadje.
Jer ja zelim da gradim. U amanet mi to moji ostavili. U dusu utkali izgnanstvo iz doma. Te ga moram svojim rukama napraviti.
I zaklon zazidati, za sigurna nevremena.
A ti dodji kod mene, ako bi da ostanes.
Ja zelim da pripadam nekome.
Zelim da me nauci kako na njega da se oslonim!
Kako da mu verujem?
Kako da zivim s lakocom, bez briga i nadanja...
Da ce dovoljno hrabar biti Neko..
Da zaledi svoju dusu, pre nego je otopi...
I ne odustane...
Cekam, i uvek docekam.
Strpljenju mom granice se ne znaju.
Ne zurim nigde, ne brzam, ne lomim...
Hodam utabanim stazama...
Hodam sigurnim korakom...
Hodam, znajuci sve, napred.
Comments
Post a Comment
Ostavi komentar. Hvala